Postojanje uzročne veze između utvrđenih propusta u liječenju pacijenta i njegove smrti ne može se otkloniti samo na temelju shvaćanja o riziku medicinskog zahvata ili statističkih podataka o postotku preživljavanja u vezi s takvih zahvatom.
„Tužiteljice su u smislu prethodno navedenih odredaba ZOO-a, a da bi ostvarile naknadu za utužene štetne posljedice, trebale dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) ono što tvrde i na čemu temelje tužbeni zahtjev: da je tuženik u okolnostima konkretnog slučaja po djelatnicima za čije postupke odgovara propustio postupiti u skladu s obvezama i onako „kako je u danim okolnostima trebalo“, te da su zbog toga propusta, odnosno zbog pogrešnog tretiranja i izostanka liječenja koje bi moglo spasiti život P. B., a koji propust je u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja i štetnih posljedica, te štetne posljedice nastale.
Kako su tužiteljice navedeno i dokazale, odnosno kako su dokazale uzročno posljedičnu vezu između utuženih štetnih posljedica i postupanja djelatnika HMP-a organizirane kod tuženika – te propust u postupanju tih djelatnika kojim je P. B. oduzeta mogućnost za preživljavanje i izazvane su posljedice iz kojih je proizišla utužena šteta, a koja utvrđenja u revizijskom stadiju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi pravilno su (nakon uvida u priloženu dokumentaciju te ocjene iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja liječnika vještaka) zahtjev tužiteljica ocijenili osnovanim i prihvatili (uz shvaćanje da je u postupanju djelatnika tuženika bilo propusta i nepravilnosti odnosno postupanja suprotnog pravilima struke, te da postoji odštetna odgovornost tuženika) – i time su pravilno primijenili materijalno pravo.
Okolnost na koju se tuženik poziva – to što nije sigurno da bi P. B. preživio sve i da su njegovi djelatnici postupili onako kako je trebalo, ne može tuženika u ovoj parnici dovesti u povoljniju poziciju.
Jasno je da svaki medicinski zahvat u sebi nosi određeni rizik nastupanja štetnih posljedica za zdravlje ili život pacijenta – ili da u konačnom ne bude uspješan, ali kako je u okolnostima konkretnog slučaja bilo riječ (što proizlazi iz provedenog medicinskog vještačenja) o potrebi izvođenja standardnih medicinskih zahvata – koji bi, da su provedeni na vrijeme i pravilno u skladu sa suvremenom medicinskom strukom, P. B. pružili realnu mogućnost („šansu“) preživljavanja, već i propust pružanja te mogućnosti (prilike za život) čini tuženika odgovornim za štetu koju tužiteljice trpe.“
