Bolnica za liječničku pogrešku odgovara po načelu presumirane krivnje, što znači da tuženik (bolnica) mora dokazati da je u svemu postupljeno na način koji je propisan pravilima liječničke struke te da do štete nije došlo zbog nepažnje liječnika.
„Naime, iz nalaza i mišljenja medicinskih vještaka u svezi postupanja tuženika proizlazi da je upala pluća dinamički proces koji, ovisno o otpornosti organizma, birulentnosti i agresivnosti bakterija, pridruženim bolestima pacijenta, ide k izlječenju ili pogoršanju unatoč svim poduzetim postupcima te je kod prednika tužiteljica (teškog srčanog bolesnika s dilatativnom kardiomiopatijom i popuštanjem funkcije srca) unatoč pruženoj medicinskoj njezi, pomoći i terapiji došlo do razvitka nagle i fudrojantne slike bolesti koja nije odgovarala na terapiju i zbog koje je uslijedio smrtni ishod.
Prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Dakle, tuženik za liječničku grešku odgovara po načelu presumirane krivnje, što znači da tuženik mora dokazati da je u svemu postupio na način koji je propisan pravilima liječničke struke te da do štete nije došlo ni zbog obične nepažnje liječnika.
Nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer su nižestupanjski sudovi, na temelju provedenih dokaza, pravilno ocijenili, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud da ne postoji odgovornost tuženika za provedeno liječenje prednika tužiteljica, da nisu učinjeni stručni propusti u liječenju odnosno da nema krivnje na strani tuženika za tijek i ishod liječenja prednika tužiteljica u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZOO-a, zbog čega su pravilno odbili tužbeni zahtjev.“
