Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo koja je nastala tijekom radnog odnosa.
„Prema odredbi čl. 30. st. 1. ZR poslodavac je dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da im osigura uvjete rada u kojima neće biti izloženi uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju, a prema odredbi st. 2. toga članka dostojanstvo radnika štiti se od uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja poslodavca, nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova.
Sukladno zaključivanju sudova iz sadržaja tih, a i drugih odredaba navedenog članka, proizlazi da je u sporu radi zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja legitimiran poslodavac, a ne njegov radnik od čijeg uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja se traži zaštita.
Međutim, predmetnim tužbenim zahtjevima tužiteljica ne traži samo zaštitu od povrede dostojanstva već traži i naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, a u odnosu na zahtjev za naknadu te štete tuženik je pasivno legitimiran.
Naime, riječ je o šteti pretrpljenoj na radu i u svezi s radom koju je prema odredbi čl. 109. st. 1. ZR poslodavac dužan naknaditi radniku po općim propisima obveznog prava, a prema odredbi čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 35/05) za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika, a prema odredbi st. 2. toga članka oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno.
Trećom osobom u smislu navedene odredbe treba smatrati i drugog radnika kod istog poslodavca kojem je uzrokovana šteta.“
