„Budući da navedenim odredbama nije bilo predviđeno da se devize mogu koristiti za davanje zajma, ugovor o zajmu kojeg su stranke sklopile je u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO ništav – jer je protivan prisilnim propisima, a posljedica toga je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora (na temelju odredbe čl. 104. st. 1. ZOO).
Slijedom toga, a s obzirom da je tuženik od tužitelja primio 142.280,00 DEM, tuženik je tužitelju dužan vratiti taj iznos, odnosno, a budući je valuta DEM dana 1. ožujka 2002. zamijenjena u EUR-u po tečaju 1 EUR = 1,95583 DEM utuženih 72.746,34 EUR-a, sa zateznom kamatom po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju valute glavnice od dana podnošenja zahtjeva (prema odredbi čl. 214. ZOO), a ne njihovu protuvrijenost u kunama.
Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pogrešno je stoga primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju umjesto glavnice u stranoj valuti dosuđena glavnica u domaćoj valuti – koju tuženik prema ništavom ugovoru nije dugovao.“
