”Tužiteljica je kao pravna pitanja postavila sljedeća pitanja:
Kao razloge, tužiteljica navodi presude ovog suda Rev-1376/1994 od 22. svibnja 1996. i Rev-2002/1998 od 11. srpnja 2001.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske štete koja joj je nastala zbog tzv. totalne štete na njenom vozilu reg oznake. Prvostupanjski je sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev dosuđujući tužiteljici 26.341,80 kn dok je drugostupanjski sud odbio dio tužbenog zahtjeva u dijelu od 6.848,93 kn uz obrazloženje da je tolika vrijednost sačuvanih dijelova oštećenog automobila. Budući da je tužiteljica podneskom od 15. ožujka 2012. naznačila da neće zadržati preostale dijelove i pozvala tuženika da ih preuzme na njenoj adresi, ona postavlja pitanja koja se odnose na to ima li pravo tražiti novčanu naknadu koja će joj omogućiti da nabavi drugi automobil u onakvom stanju u kakvom se nalazio njezin u času kada je šteta nastala budući da se odrekla preostalih dijelova vozila, odnosno je li dužna zadržati spašene dijelove radi uračunavanja u odštetu?
S obzirom da je o tom pitanju revizijski sud već je zauzeo shvaćanje u više odluka, a odluka drugostupanjskog suda utemeljena je na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, to je pitanje tužiteljice važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Dakle, kad je tužiteljici na automobilu nastala totalna šteta u visini od 26.341,80 kn i kad je tužiteljica izjavila da ne želi zadržati preostale dijelove automobila pozvavši tuženika da ih preuzme, tad je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11 — u daljnjem tekstu: ZOO) odbivši zahtjev tužiteljice za 6.848,87 kn na koliko su procijenjeni preostali dijelovi automobila. Naime, tužiteljica nije dužna zadržati spašene dijelove radi uračunavanja u odštetu već ima pravo tražiti novčanu naknadu koja će joj omogućiti da nabavi drugi automobil u onakvom stanju u kakvom se nalazio njezin u času kada je šteta nastala.”
