„Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio naknadu materijalne i nematerijalne štete za koju tvrdi da ju je pretrpio prilikom liječenja odnosno u svezi s operativnim zahvatom kojem je bio podvrgnut 13. srpnja 1998. kod tuženice jer smatra da je propustom tuženice došlo do komplikacija s teškim posljedicama za njegovo zdravstveno stanje.
Prvostupanjski i drugostupanjski sud odbili su tužbeni zahtjev utvrđujući i zaključujući da nije utvrđeno postojanje pretpostavki za odgovornost tužene (čl. 154. Zakona o obveznim odnosima – “Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO).
Pri tome polaze od pravilnog stajališta da tužena odgovara za štetu nastalu prilikom liječenja temeljem krivnje, uvažavajući i to da pristanak tužitelja na poduzeto liječenje samo po sebi ne isključuje odgovornost tužene ako bi se utvrdilo da je šteta nastala njezinim propustom odnosno njezinom krivnjom.
Međutim, ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, a posebno rezultate medicinskog vještačenja Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta u Zagrebu u kom pravcu, kako prvostupanjska, tako i drugostupanjska presuda sadrže obrazložene razloge kojima je odgovoreno i na žalbene prigovore tužitelja.
S obzirom na izloženo ovaj revizijski sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da prilikom obavljenog liječenja kod tuženice nije došlo do propusta u liječenju, što znači da ne postoji njezina krivnja kao jedna od pretpostavki koje kumulativno moraju biti ispunjene da bi postojala odgovornost tužene u konkretnom slučaju. Svako drugo tumačenje kojim tužitelj ustraje kod svoje tvrdnje da tužena odgovara po objektivnom kriteriju pogrešno je, pa takvim svojim navodima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke.“
