Sentenca:
Za određivanje i dopustivost ovrhe temeljem zadužnice na drugim predmetima ovrhe ovrhovoditelj nije dužan prije toga pokušati ovrhu na tražbini po računu ovršenika.
Tekst:
„Revident suštinski postavlja pitanje može li on kao ovrhovoditelj temeljem obične zadužnice tražiti ovrhu na drugom sredstvu i predmetu ovrhe radi naplate tražbine iz zadužnice, a da prije toga nije pokušao naplatu na računu kod banke kako je to definirano u samoj zadužnici i nakon što je od banke obaviješten da naplata po računima nije moguća. Naime, odredbom čl. 183. OZ obična zadužnica sukladno stavku 1. ovog članka ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate. Odredbom čl. 183. st. 7. OZ zadužnica definirana st. 1. i 2. istog članka, pored učinka kojeg ima kao rješenje o ovrsi, ima i svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamca platca na drugim predmetima ovrhe. S obzirom na izneseno, kako ovrhovoditelj kao vjerovnik ima zadužnicu koja ima posve ravnopravno svojstvo ovršne isprave, kao i rješenje o ovrsi, ovrhovoditelj može tražiti ovrhu na drugim predmetima ovrhe, različitim od onoih navedenih u zadužnici, i za određivanje i dopustivost ovrhe nije odlučno da je vjerovnik bez uspjeha prethodno pokušao ovrhu na tražbini po računu dužnika, jer takav zaključak ne slijedi iz odredbe čl. 183., OZ. Identično shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2466/12-2 od 19. prosinca 2012.“
