„Predmet spora je zahtjev radi naknade štete prouzročene sudarom dvaju motornih vozila u pokretu u kojem su kao vozači sudjelovali prednik I. tužitelja i I. tuženik te je u revizijskom stadiju postupka ostao sporan omjer podijeljene odgovornosti (krivnje) utvrđen po nižestupanjskim sudovima u omjeru od 50:50%. Revident naime smatra da okolnost što se prednik tužitelja kretao nepropisno, jer je bio pod utjecajem alkohola nije u dovoljnoj mjeri uzeta u obzir u pogledu omjera podijeljene krivnje, dok s druge strane činjenica što je I. tuženik upravljao bez vozačke dozvole po mišljenju revidenta nema nikakvog utjecaja na nastanak prometne nesreće. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
– da se sudar dvaju motornih vozila desio oko sredine kolnika tako što su oba vozila svojim lijevim bočnim dijelovima prelazila na suprotnu stranu kolnika za oko 0,20 m,
– da je na mjestu sudara širina kolnika 4,5 metara što je tehnički dovoljno za sigurno izvođenje radnje mimoilaženja pa do sudara ne bi došlo da su oba vozača svojim vozilima upravljala krećući se desnom polovinom kolnika,
– da se u trenutku sudara vozilo I. tuženika kretalo brzinom od oko 86 km/h, a vozilo prednika tužitelja od svega 52 km/h.
U opisanoj dinamici prometne nezgode i prema stajalištu revizijskog suda utvrđenim omjerom od 50:50% nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu I. tuženika kao revidenta. Naime, međusobna odgovornost imatelja motornih vozila u pokretu u slučaju postojanja obostrane krivnje regulirana je odredbom čl. 178. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) kojeg ovdje treba primijeniti, a prema navedenoj zakonskoj odredbi ako postoji obostrana krivnja, svaki imatelj odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje.
Stupanj krivnje I. tuženika ne može biti manji od 50% kada je bez položenog vozačkog ispita upravljao vozilom brzinom većom od oko 34 km/h u odnosu na brzinu kretanja drugog vozila, a pri čemu su oba automobila za istu širinu (oko 20 cm) prelazila na suprotnu stranu kolnika. Naime, očigledno je da je opisano kretanje vozila I. tuženika s nepreciznom i pogrešnom procjenom bočnog razmaka između vozila bilo u uzročnoj vezi s nedovoljnim vozačkim iskustvom I. tuženika jer je osobnim automobilom upravljao bez položenog vozačkog ispita, dok s druge strane okolnost što je drugi sudionik sudara bio pod utjecajem alkohola (visina kojeg se nije mogla sa sigurnošću utvrditi), nije u tolikoj mjeri utjecala na stupanj krivnje da bi to opravdalo viši omjer od onog kojeg su utvrdili nižestupanjski sudovi.Konačno, imajući na umu sudarne položaje vozila nije mogao biti prihvaćen prigovor revidenta da se vozilom kretao uz sam desni rub ceste.
Na osnovu rečenog u postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 178. st. 2. ZOO, pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, dok revident ni ne ističe u čemu bi se očitovala bitna povreda odredaba parničnog postupka.“
