Teret dokaza je na tuženiku da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema utvrđenju sudova nižeg stupnja, tuženik nije dokazao da je cesta onečišćena masnom mrljom u razdoblju koje je prethodilo nastanku nezgode, a u kojem on nije mogao pravovremeno očistiti cestu ili makar postaviti odgovarajući prometni znak upozorenja. Prema pravnom stajalištu ovog suda, nije dovoljna samo njegova tvrdnja da je „logično zaključiti kako je ulje razliveno neposredno pred nailazak spornog vozila ili da je posljedica same prometne nezgode“, jer bi to imalo za posljedicu da tuženik praktično ne bi ni odgovarao za štetu.
„Tuženik u reviziji navodi da on odgovara za štetu nastalu zbog propusta u održavanju javne ceste po načelu krivnje, a nije utvrđeno od kada je masna mrlja bila na cesti. Postoji određeni vremenski period u kojem se potpuno isključuje odgovornost osobe koja gospodari cestama, tj. vrijeme od nastanka elementarne ili druge nepogode do trenutka kada cestar ili ophodarska služba mogu objektivno intervenirati, jer ne postoji cestarska služba koja bi mogla biti u svakom trenutku na svakom metru ceste. Prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 72/91, 3/94, 7/96. i 112/99 – dalje: ZOO) tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Teret dokaza je dakle bio na tuženiku, a on do zaključenja glavne rasprave nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema utvrđenju sudova nižeg stupnja tuženik nije dokazao da je cesta onečišćena masnom mrljom u vremenskom razdoblju koje je prethodilo nastanku nezgode, a u kojem on nije mogao pravovremeno očistiti cestu ili makar postaviti odgovarajući prometni znak upozorenja. Tuženik dana 19. prosinca 1999. godine kada je došlo do prometne nezgode nije uopće vršio ophod ceste (prema iskazu svjedoka M. M., voditelja održavanja u Županijskim cestama Zagrebačke županije). S obzirom na tako utvrđene činjenice za oslobađanje tuženika od odgovornosti, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije dovoljna samo njegova tvrdnja da je «logično zaključiti kako je ulje razliveno neposredno pred nailazak spornog vozila ili da je posljedica same prometne nezgode», jer bi to imalo za posljedicu da tuženik praktično ne bi ni odgovarao za štetu.“
