Sentenca:
Tužitelj koji je znao ili je morao znati odnosno imao je dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu, a tužena je svo vrijeme posjedovanja od strane tužitelja bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica, dok tužitelj nije nekretninu kupio niti stekao u postupku eksproprijacije ili izvlaštenja te je znao da nekretninu povremeno koristi tužena, ne može se smatrati poštenim (savjesnim) posjednikom te nekretnine.
Tekst:
„U smislu odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZV-a) „dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.“ (st. 1.), s time da „samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe se dosjelošću u vlasništvu protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.“ (st. 2.), dok „samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.“ (st. 3.).
Prethodno je odredbom čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 – dalje: ZOVO) bilo pripisano da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a odredbom st. 4. istoga članka da savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.
Sukladno spomenutim odredbama nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću – ni redovnom ni izvanrednom, a budući se pravo vlasništva dosjelošću može steći samo (u smislu odredbe čl. 11. st. 1. ZV-a) ako postoji samostalan posjed, dakle ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na nekretnini kao da je vlasnik nekretnine (ako je imao tzv. vlasnički posjed), za zaključiti je da je pošteni posjednik onaj koji nije znao ili nije morao znati (niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati) da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu.
U konkretnom slučaju, s obzirom da je tužitelj znao ili bar morao znati, odnosno s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati utuženu nekretninu, dakle da mu ne pripada pravo na posjed prijeporne nekretnine ili da ta nekretnina iako je posjeduje nije njegova, a sve imajući na umu da je svo vrijeme njezina posjedovanja tuženica u zemljišnim knjigama bila upisana kao njezina vlasnica – a za njega je vrijedilo načelo javnosti i povjerenja (prema principu publiciteta) zemljišnih knjiga, te da je imao razloga provjeravati zemljišnoknjižni upis – jer je posjed nekretnine stekao od tuženice, a u svakom slučaju je morao znati da tu nekretninu nije kupio ili stekao u postupku eksproprijacije ili izvlaštenja- i znao je da tu nekretninu tuženica i nakon 1984. koristi „na način da je na njoj rušila drveće i drugo raslinje“, tužitelj, sve da je i vršio posjed te nekretnine u vremenskom slijedu od 1984. (polazeći od utvrđenja da je pretvorbom ranijeg društvenog poduzeća nastalo novo društvo: u čiji kapital nije procijenjena i ta nekretnina), nije bio u smislu istaknutih odredaba pošten (savjestan) posjednik prijeporne nekretnine – i nije je slijedom toga ni mogao steći dosjelošću.“
