”Predmet spora je vlasnička tužba tužitelja — tužba zbog uznemiravanja (uz deklaratorni preambul na utvrđenje prava vlasništva), u smislu odredbe čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP).
Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovome sporu, u bitnome, uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju riječ o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva (u smislu čl. 274. u vezi s čl. 279. st. 1., 3. i 4. Ovršnog zakona i u smislu čl. 34. ZVDSP-a) sa dosadašnjeg titulara i potonjeg vlasnika D. H. na prethodnog vlasnika Fond . . . Z., slijedom čega se tužitelj više ne nłože smatrati vlasnikom predmctnc nekretnine — i stoga su odbili tužbeni zahtjev.
Utemeljeno tužitelj prigovara u reviziji da je takvo stajalište sudova (o nedostatku aktivne legitimacije) pogrešno, pri čemu ponajprije valja istaknuti sljedeće. Prema odredbama čl. 274. Ovršnog zakona (NN 57/96 i 29/99 -— dalje: OZ), koji se na predmetni Sporazum o osiguranju prijenosom vlasništva i prijenosom prava primjenjuje shodno prijelaznoj odredbi čl. 125. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 88/05), sporazumom u formi sudskog zapisnika (to se na odgovarajući način odnosi i na javnobilježnički akt i solemniziranu privatnu ispravu), protivnik osiguranja prenosi na predlagatelja osiguranja, radi osiguranja njegove tražbine, pravo vlasništva svoje određene stvari.
Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZVDSP), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., fiducijarno vlasništvo je statuirano odredbama o ograničenju prava vlasništva na temelju pravnog posla (čl. 34. st. 5. ZVDSP-a), s tim da se prema odredbi čl. 297. st. 2. ZVDSP-a na to pravo na odgovarajući način primjenjuje ono što je određeno za založno pravo, ako zakonom nije što drugo određeno.
Dakle fiducijarno vlasništvo je uređeno u dva po svojoj naravi i pristupu različita zakona (materijalnopravni i procesnopravni). ZVDSP definira fiducijarno vlasništvo kao uvjetom ograničeno pravo vlasništva koje se prenosi pravnim poslom radi osiguranja, s tim da vlasnik nema pravo na posjed predmeta vlasništva, već samo pravo na namirenje iz prodajne cijene stvari ili zadržavanjem vlasništva koje tada postaje bezuvjetno, kada se za to ispune pretpostavke.
OZ pak (za razliku od ZVDSP-a) fiducijarno vlasništvo ne određuje kao vlasništvo ograničeno (raskidnim) uvjetom, ali definira u osnovi sadržaj prava i obveza koje za prenositelja i stjecatelja proizlaze iz tog vlasništva, te postupak namirenja iz predmeta osiguranja, kada je prijenos vlasništva radi osiguranja učinjen u formi sudskog zapisnika odnosno javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave,
I terminologija ZVDSP-a i OZ-a je različita, Prema terminologiji u ZVDSP-a (čl. 34. st. 4.) stjecatelj vlasništva je prethodni vlasnik (fiducijar), a prenositelj — vlasnik koji mu je vlasništvo prenio je potonji vlasnik (fiducijant). Kako causa pravnog posla nije definitivan prijenos prava vlasništva na stjecatelja, to je njegovo vlasništvo vremenski ograničeno do postizanja svrhe takvog prijenosa, pa je u tom smislu fiducijar prethodni vlasnik u odnosu na fiducijanta koji vlasništvo tek treba steći kao potonji vlasnik.
Sukladno nazivlju 07-a u postupku osiguranja, a sudsko i javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva je jedan od postupaka osiguranja, fiducijar je predlagatelj osiguranja, a fiducijant protivnik osiguranja.
Prema čl. 34. st. 4. ZVDSP-a, vlasnik čije će pravo vlasništva prestati ispunjenjem uvjeta ili istekom roka (prethodni vlasnik) dužan je postupati obzirno prema onome tko čeka da time postane vlasnikom (potonji vlasnik) te mu prenijeti vlasništvo pošto istekne rok ili se ispuni uvjet. Prema st. 5. tog članka ZVDSP-a, vlasnik koji je dobio pravo vlasništva određene stvari radi osiguranja obvezan je propustiti služiti se tom stvari.
Odredbom čl. 275. st. 1. OZ-a propisano je da ako sporazumom iz čl. 274. st. 1. OZ-a nije drugačije određeno, protivnik osiguranja ovlašten je i dalje koristiti stvar čije je vlasništvo preneseno na predlagatelja osiguranja. a predlagatelj osiguranja nije ovlašten stvar otuđiti niti opteretiti.
Dakle, kod fiducijarnog osiguranja prenesena stvar -— predmet osiguranja, ako se ugovorne stranke izričito drukčije ne dogovore ostaje i dalje u (neposrednom) posjedu protivnika osiguranja fiducijarnog dužnika (constitutum possessorium) i on je ovlašten njome se koristiti.
Nesumnjivo, temeljna svrha fiducijarnog prijenosa vlasništva je osigurati namirenje tražbine vjerovnika, ali je pritom također bitna značajka ovog instituta da dužniku omogući zadržavanje u posjedu stvari radi njezinog gospodarskog iskorištavanja. S obzirom na causu ovog sporazuma fiducijant (protivnik osiguranja) će biti obvezan sa stvari postupati kao dobar gospodar.
U kontekstu svega rečenog, dakle, proizlazi da je tužitelj kao fiducijarni dužnik zadržao neka vlasnička ovlaštenja (što uključuje i pravo na posjed i korištenje stvari) pa je utoliko i ovlašten štititi povrijeđena vlasnička prava od strane trećih osoba. Stoga je tužitelj, suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe kojom zahtijeva uklanjanje spornog piezometra sa predmetnog zemljišta.”
