Cesijom se ne smije pogoršati pravni položaj dužnika. To znači da dužnik može istaknuti cesionaru sve one prigovore koje bi mogao istaknuti cedentu do trenutka saznanja za ustup.
„Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužiteljev zahtjev. Naime, prema odredbi čl. 436. Zakona o obveznim odnosima (preuzet kao propis RH u “Narodnim novinama”, broj 53/91, izmjene u “Narodnim novinama”, broj 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), koja se u ovom sporu primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 35/05) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenosa zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Za ustup tražbine nije potreban dužnikov pristanak, ali je ustupitelj dužan o tome ga obavijestiti (čl. 436. st. 1. ZOO-a). Cesija je pomoćni pravni posao pa se odnos između sudionika cesije ocjenjuje prema osnovnom poslu, jer se njome mijenja samo subjekt tražbine. U konkretnom slučaju riječ je o ustupanju umjesto ispunjenja (čl. 444. ZOO-a), jer je dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze, ustupio vjerovniku svoju tražbinu pa se njegova obveza glasi do iznosa ustupljene tražbine i ispunjava je na način na koji bi je bio dužan ispuniti cedentu. Ovo stoga što se cesijom ne smije pogoršati pravni položaj dužnika, što znači da on može istaknuti cesionar sve one prigovore koje bi mogao istaknuti cedentu do trenutka saznanja za ustup. S druge strane, tužitelj ima prema tuženiku ista prava koja je ustupilac imao prema dužniku do ustupanja, kako po njihovom obujmu, tako i po njihovom sadržaju (čl. 440. ZOO-a).
Iz tog razloga se postojanje ustupljene tražbine ima ocijeniti prema osnovnom poslu, pa se i položaj dužnika (ovdje 2. i 3. tuženika) ima cijeniti prema osnovnom poslu – Ugovoru o izdavanju garancije od 25. siječnja 1996. Iz tog Ugovora (koji tuženici nisu potpisali) proizlazi da su tuženici jamčili za obveze iz tog ugovora (samo) izdavanjem (bjanco) mjenica, a što proizlazi i iz mjeničnih izjava u spisu. Dakle, tuženici tužitelju mogu odgovarati samo kao mjenični dužnici, a ne kao ugovorni jamci. Zbog toga je njihovu (eventualnu) obvezu na podmirenje cedirane tražbine bilo moguće samo tako i ostvarivati – podnošenjem mjenične tužbe, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.
Kako revident niti ne tvrdi suprotno, to je drugostupanjski sud s obzirom na izloženo, a suprotno navodima revizije, pravilno primijenio materijalno pravo odbijanjem tužiteljeve žalbe i potvrđivanjem prvostupanjske odluke.“
